Zašto ljudi čine zlo? Znanost i filozofija pokušavaju objasniti najmračniji dio ljudske prirode

Milgramov eksperiment s elektrošokovima

Već 1960-ih, američki psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale pokazao je koliko su ljudi spremni povrijediti druge ako im to naredi autoritet.

U svom poznatom eksperimentu iz 1963. godine, čak 65 posto sudionika nastavilo je primjenjivati ​​„elektrošokove“ osobi za koju su vjerovali da je boli, jednostavno zato što ih je osoba u bijelom mantilu zamolila da to učine.

Milgram je zaključio: „Običan čovjek koji obavlja svoju dužnost, bez neprijateljske namjere, može postati sudionik u užasnom destruktivnom procesu.“ (Stanley Milgram, 1974. — Poslušnost autoritetu)

Nekoliko godina kasnije, Philip Zimbardo je 1971. proveo „Zatvorski eksperiment“ na Stanfordu, u kojem su studenti nasumično raspoređeni u uloge zatvorenika i čuvara. Nakon samo nekoliko dana, „čuvari“ su postali nasilni i sadistički, pa je eksperiment prekinut.

"Situacijske sile mogu ljude prevoriti u počinitelje zla"

Zimbardo je kasnije objasnio: „Situacijske sile i sistemske okolnosti mogu ljude pretvoriti u počinitelje zla.“ (Philip Zimbardo, Luciferov efekt, 2007.)

Međutim, neuroznanost dodaje još jednu dimenziju: pogled u mozak pokazuje da razlozi nasilja nisu samo društveni ili moralni, već postoje strukture i mreže koje doprinose.

Studija objavljena u časopisu The Journal of Neuroscience 2018. pokazala je da stimuliranje dorzolateralnog prefrontalnog korteksa (dlPFC) smanjuje agresivne namjere kod sudionika.

Što smanjuje sposobnost donošenja moralnih odluka?

„Povećana aktivnost u ovom dijelu mozga dovodi do veće samokontrole i manje želje za osvetom“, naveli su autori studije (Chester i sur., 2018.).

Daljnja istraživanja (Raine i sur., 2024.) pokazala su da su ljudi s manjim volumenom sive tvari u istom području skloniji impulzivnom i antisocijalnom ponašanju.

„Smanjena funkcija prefrontalnog korteksa može narušiti sposobnost donošenja moralnih odluka“, objašnjava neurokriminolog Adrian Raine sa Sveučilišta u Pennsylvaniji. „Ali geni i mozak nisu sudbina: oni predisponiraju, a ne predodređuju.“ (The Guardian, 2013.)

Arend i banalnost zla

Iako su neurološki čimbenici važni, društveni i moralni konteksti i dalje igraju ključnu ulogu. Još 1963. godine filozofkinja Hannah Arendt upozorila je na „banalnost zla“ u svojoj knjizi Eichmann u Jeruzalemu:

„Najveće zlo na svijetu često čine obični ljudi koji ne razmišljaju o tome što rade.“

Upravo ta ravnodušnost i sljepoća prema autoritetu, pokazala su istraživanja, često stoji iza najtežih zločina, od ratnih zločina do svakodnevnog obiteljskog nasilja.

Rizici, ali i moralna odgovornost

Psiholozi naglašavaju da razumijevanje korijena zla nije opravdanje, već preduvjet za prevenciju, što znači da znanstvenici naglašavaju da te biološke predispozicije ne znače moralno oslobođenje. Jačanje empatije, emocionalne pismenosti i moralne odgovornosti u obitelji i obrazovanju smatra se najučinkovitijim načinom smanjenja nasilja.

Kako je Zimbardo sažeo u svom TED govoru: „U svakoj osobi postoji i heroj i zlikovac. Na nama je koga ćemo hraniti.“ (Philip Zimbardo, TED Talk, 2008.)

Filozofska tradicija podsjeća nas da moralni čin nije samo racionalna odluka, već i čin empatije. Dok neuroznanost mjeri impulse, filozofija nas podsjeća na dužnost da „razmislimo“ prije nego što djelujemo jer upravo nedostatak razmišljanja, kako je Arendt napisala, otvara put zlu.

U tom smislu, razumijevanje mehanizama mozga može nam pomoći u prepoznavanju rizika, ali ne može zamijeniti moralnu odgovornost.